Kako nije nastao novac

Ivan Pernar, osebujna osoba koja je izbila u prvi plan početkom krize u Hrvatskoj, autor je i jedne knjige — Kako je nastao novac (ovdje je PDF).

Knjiga je prilično zbrkana i govori uglavnom o novcu, kamatama, bankama i inflaciji kroz dijaloge i monologe raznih likova. Ukratko, Pernar iznosi svoj stav da je novac zapravo papir koji stvaraju banke, daju ga kao kredit, a traže da im se vrati više nego što su posudile (razlika je kamata).

Budući da je novac monopol banaka, jedini način da se dug (kredit) vrati je da se dio imovine proda banci. Na kraju banke, zapravo njihovi vlasnici, postaju vlasnici svega što postoji. Savršeni plan za vladavinu svijetom.

Postoji mnogo čudnih poluistina u Pernarovoj knjizi, ali bih najprije izdvojio jedan zanimljiv odlomak (bez ikakvih prepravki pravopisa, itd):

"Zamisli neki otok na kojem živi 1000 ljudi koji jedni sa drugima posluju, te
da je njihov ukupan prihod tijekom godine dana bio 10 milijuna kuna. Da bi oni mogli ostvariti te prihode, koliki su morali biti rashodi te iste zajednice?"

"Pa valjda isto 10 milijuna kuna", odgovorila je Natalija, te dodala "očitao je da ukupan prihod mora biti jednak ukupnim rashodima".

"Upravo se o tome radi", rekao je Ivan te dodao, "zamisli sada da su svi oni bili vrijedni ljudi koji su marljivo radili i stvarali nove vrijednosti, svatko od njih je tijekom te godine dana stvorio neku novu vrijednost i tako se ukupna količina kapitala na otoku povećala. Možeš li to zamisliti?"

"Naravno da mogu", rekla je Natalija. Ivan ju je potom upitao: "Ako su svi marljivo radili i ako su stvorene nove vrijednosti, jesu li svi mogli ostvariti i dobit na kraju godine?" [. . .]

Natalija je konačno odgovorila: "Naravno da nisu! Dobit za jednog člana zajednice, nužno je gubitak za drugog!"

Vidite, Pernarov problem je što vidi samo novac. I to novac koji nekom ostane krajem godine. Recimo, na početku godine imam 10000 kn. Na kraju godine imam opet 10000 kn. Nemam nikakvu "dobit". Nema veze jesam li tokom godine zaradio — i potrošio — milijune i milijune i živio kao car, kupio BMW, slupao ga, pa kupio još dva, sagradio kućerinu, i sad u dvorištu kućerine imam 2 ogromna auta ili sam živio užasno skromno, i nemam ništa. Bitno je samo koliko imam novaca u ruci krajem godine.

Takav Pernarov iskrivljeni pogled nije ekonomija. Nije čak ni računovodstvo, jer se u računovodstvu broji i imovina. To je pogled nekog klinca koji ide u osnovnu školu i smatra da mu roditelji daju samo sitni džeparac, a ne zamjećuje hranu koju jede, odjeću i obuću koju su mu kupili, auto u kojem ga voze.

Pernarov "prihod" je tek novčani, trgovački prihod. No, ako imam par stabala jabuka, i svake godine poberem gomilu jabuka koje mogu pojesti, ili skuhati itd — ne moram ih prodati — i to je prihod, u naturi. Jer imam jabuke, a to je različito od toga da ih nemam. Po Pernaru, tek ako prodam jabuke, imam prihod. Ali ako od novca koji sam dobio prodavajući jabuke kupim auto, prihoda više nema. Pernar ne vidi jabuke. Ni auto. Vidi samo novac, jer je opsjednut novcem, a opsjednut je novcem jer je opsjednut kreditima: krediti se mogu vratiti samo novcem, a ne jabukama.

Dalje, Pernar ne shvaća što je to "nova vrijednost" i "ukupna količina kapitala". Kapital je i ribarska mreža koju je netko sam napravio, nije ju morao kupiti. Nije morao kupiti ni uže, mogao ga je dobiti u zamjenu za jabuke. Uz pomoć mreže može loviti ribu, što prije nije mogao. Mrežu može i prodati. Sve je ovo zdrav razum.

Pernar osim toga ne shvaća da se cijene mijenjaju. Ako novca nema dovoljno, cijene će padati (ne sve cijene, ali u prosjeku hoće). To je problem samo za one koji su u dugovima jer mogu dobiti manje novca za svoj rad i proizvode i trebat će više raditi ili prodati više proizvoda da vrate dug. To će možda dovesti to toga da se "krediti ne mogu vraćati":

Natalija se nadovezala: "Ljudi u svakodnevnom životu vide da se krediti ne mogu vraćati, da nemaju dovoljno novca niti za najosnovnije potrebe i da se moraju zaduživati kako bi mogli preživjeti iz mjeseca u mjesec, pa ipak nikada ne dovode u pitanje način na koji financijski sustav funkcionira."

Ovo je tipična poluistina. Ljudi vide... koji ljudi? Nažalost, istina je da dosta ljudi ne može vratiti svoj dug, ali nikako većina. Gomila kredita se zapravo sasvim uredno otplaćuje i na kraju otplati, bez dizanja novih kredita (recimo, krediti za stan).

Rješenje ovog "problema" je jednostavno — država treba tiskati novac. Država ne smije stajati sa strane, a centralna, odnosno narodna banka ne smije biti "mjenjačnica", tj. tek izdavati kune u zamjenu za eure, jer su euri isto "dug". Taj novi novac će nekako naći put do tih siromašnih ljudi (kako? kao pomoć?) i oni će moći vratiti svoje dugove. Inače se dugovi ne mogu nikad vratiti:

unutar trenutnog financijskog sustava, bez obzira na to koliko vi radili i stvarali  novih vrijednosti, dug ne ćete moći vratiti  jer se novac u bilo kojem obliku ne umnaža.

Pa kako onda ipak neki ljudi uspiju vratiti dugove? Pernar na ovo nema odgovor. Nema ni odgovor na to kako zapravo nastaju nove vrijednosti, i zapravo ni ne zna što je to "vrijednost".

Pernar je dobar dio argumentacije i dio teksta preuzeo od Larryja Hannigana i njegovog The Earth Plus 5%. Već je Hannigan napravio gomilu logičkih grešaka, a Pernar uopće nije razmišljao o tome što Hannigan piše i koliko to drži vodu. Hannigan počinje s potpuno utopijskom zajednicom koja živi sretno, u kojoj nema novca, s malom vladom koja samo brine o tome da se prava ljudi ne krše.

Takva zajednica nije nikad postojala: novac postoji već tisućama godina, a veći dio tog vremena vlasti uopće nije zanimalo krši li netko prava nekog malog seljaka, budući da nekakvih prava i nije bilo.

U Hanniganovoj priči, odjednom se u toj zajednici pojavljuje novac — uvodi ga bankar s planom osvajanja vlasti. U tome uspijeva, budući da daje kredite s kamatama od 5%, a jedini ima pravo tiskanja novca. Jedini način da se uopće dođe do novca je da se uzme kredit. Ljudi su oduševljeni tom idejom — opet prilično nerealno. Zašto bi netko bio oduševljen takvom idejom?

Osim toga, Hanniganov bankar ništa ne kupuje, ne možete prodati bankaru kokoši i jaja i s tim novcem vratiti kredit. Bankar je, čini se, iz neke druge dimenzije. Nema ni konkurencije, nitko se ne sjeti da bi mogao tiskati svoj novac i davati kredite s kamatom od 4% te tako preoteti posao prvom bankaru...

Na kraju Hanniganovog teksta su nekakve aluzije na Bank of England. No Hannigan izokreće priču, jer je ulagača u Banku bilo puno, kamata je stvarno bila 8%, ali se isplaćivala ulagačima — radilo se o državnom dugu koje su pojedinci i firme posudili državi. Država je od tog novca financirala mornaricu itd. Engleska ne samo da nije propala, već je postala najbogatija država na svijetu, a njeni stanovnici u prosjeku najbogatiji ili među najbogatijima!